Čudan li je ovaj čovjek! Dva čuvara i pratioca ga nikada ne ostavljaju sama. Njegov jezik im je pero, a pljuvačka – tinta. A on opet govori ono što ga se ne tiče!
"Ni Mjeseca, ni laveža pasa.
Od samoće skoro ja bih plako´.
Stani malo, živote bez glasa,
Ja još nisam ostario tako."
"Vidim na stotine ljudi dnevno
koji su sasvim odustali.
Na sve strane vidim one koji ne žude ni za čim,
osim hranom, krovom, i odećom,
usresređeni samo na to,
bez snova.
Oni ne osećaju užas što ne vole
ili što nisu voljeni." (Bukovski)
"Neki mlad i jak čovjek posmatrao je svoj život jednog dana. Bilo je lijepo i toplo. Sva njegova snaga osvajala ga je na suncu. Udisao je svim svojim srcem; osjećao je punoću svoje snage u prelivima svojih mišića i svu skrivenu silinu djelanja u nehajnom položaju svog odmora. Pomišljao je, pun lahke veselosti, na svoju sirovu snagu, na sposobnost svojih ruku, svojih krsta, svoga pogleda i svoje brze moći suđenja. Bili su mu i duša i tijelo puni slobodnog vremena. Posmatrao je, osmjehnut, svoj život, vidik, sve svoje mogućnosti i cijelo svoje stanje trenutka kao što se gleda na suncu dobar mač čvrsto u ruci. Šta činiti sa svim tim?" (Valeri)
"U tome je bila sva moja ljubav prema životu: tiha žudnja za onim što će mi možda izmaknuti, gorčina prikrivena zanosom." (Kami)
"Svi gromovi nalaze u meni odziva, sve tišine nalaze u meni svoje mjesto i svi vjetrovi svoja polja i svoje magle gudure." (Andrić)
"I ta jedna rečenica promijenila je tok cijeloga Svemira."
"Mene je neko od malena zatvorio u prolazno i zaključao za mnom kapiju beskonačnog."
"Zemlja nije vječna,kratko živi tijelo.
Bijeli ćefin čeka smrtničko odijelo.
Kad u carstvo vječno mora da se ide,
ostaviti treba sve što oči vide.
I riba u vodi i ptica iz gore,
sve će dočekati miris zadnje zore.
Samo duša živi i pravedno djelo,
ko u Boga vjeruje taj umire smjelo."
Nada je ono što nas drži budnim.
"Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
Oba su možda prisutna u vremenu budućem,
A vrijeme buduće sadržano u vremenu prošlom.
Ako je čitavo vrijeme vječno prisutno
Čitavom vremenu nema iskupljenja.
Šta je moglo biti jeste asptrakcija
I ostaje trajna mogućnost
Samo u jednom svijetu razmišljanja.
Šta je moglo biti i šta bilo je
Ukazuje na isti kraj, uvijek prisutan.
Koraci odjekuju sjećanjem
Niz hodnik kojim nismo krenuli
Ka vratima sto ih nikad ne otvorismo
U vrt ruža. Moje riječi odjekuju
Tako, u tvom duhu.
No u kom cilju
Uznemiriti prah na vazi s listićima ruže,
Ja to ne znam..."
Elliot
Sunsets were never so bright, and skies never so blue...
Someone who really loves you
sees what a mess you can be,
how moody you can get,
how hard you are to handle,
but still wants you in their lives.
Svi živimo za nešto što će doći. Prije su to bili drugačiji prioriteti. Sada je uglavnom ovako. Kada smo djeca da nam je da odrastemo. Kada odrastemo da nam je da završimo srednju školu. Kada završimo srednju školu, da nam je da upišemo neki fakultet. Kada diplomiramo, eh da nam je naći posao. Kada i to nađemo, da nam je da se skrasimo i osnujemo porodicu. Da nam je da dobijemo djecu. Da nam je da dobro othranimo djecu. Kada se djeca poudaju i požene, da nam je da dobijemo unuke. Kada dobijemo unuke, iščekujemo praunuke. I u međuvremeno prođe život.
Ako želite znati vrijednost jedne milisekunde, upitajte osobu koja je dobila srebro na utrkama.
Remember You Are Unique, Just like Everyone Else...
"You say that you are just a body, but inside of you is something greater than the Universe."
"Počeo sam shvaćati da nema te sile koja bi mogla izmijeniti sliku moje ličnosti, koja je pohranjena negdje gdje se s najvišeg mjesta odlučuje o ljudskim sudbinama; shvatio sam da je ta slika (ma koliko ne bila slična meni) mnogo stvarnija od mene samog; da nije ona moja, nego da sam ja njena sjena; da nije ona kriva što mi nije slična, nego da sam ja kriv što nisam sličan njoj; da je ta nesličnost moj križ koji ne mogu stresti ni na koga, koji moram sâm nositi. Ipak nisam htio kapitulirati. Htio sam nositi svoju nesličnost: biti i dalje ono za što je odlučeno da nisam."
"Lažna slika drugih ljudi o nama, ugrožava našu slobodu, napada naš integritet. Mi smo zarobljenici onih koji nas posmatraju – njima pripadamo."
..."i samo su naši snovi ostali neponiženi"...
"Povlačim se u svoju samoću
tamo gde su ljudi moga kova
tamo gde se teško živi noću
od tišine i opasnih snova
Digao sam ruke od skandala
od prošlosti i pogrešnih želja
od ljubavi
i sad je kasno
Više se nećemo sresti
osim u nekom teškom snu.."
"Voljela je sjaj u travi
Lorku i Bodlera
živjela u svijetu pjesme
ranjiva i nježna
Maštala je ovdje mirno
sasvim izvan svijeta
sva je bila moja,
a ipak daleka
Ne traži me
nemoj nikad zvati
zaboravi
što je nekad bilo nećeš naći
Sad si u životu
i morala bi znati
nema više nikog
da ti vrati sjaj u travi
Voljela je sjaj u travi
a sada je žena
spustio se ovaj život
na ramena njena
Sad si u životu
i morala bi znati
prestani da sanjaš
i da tražiš sjaj u travi."
"Ako nisam put do tvoje sreće, onda tvojoj sreći neću stajati na put."
"I opet život pruža puno razloga da ustaneš, i ideš dalje, ostavivši iza sebe sve ono što te je podsticalo na padove... I opet srce shrvano, oko suzom natopljeno, u moru uspomena sjećanje se ponovo guši..."
„Ja se čudim čovjeku koji traga za nečim što je izgubio, a sebe je izgubio, a za sobom ne traga.“
"Učim se biti strpljiva. Sa istim osmijehom podnositi i tugu i sreću. Sa istom radošću dočekivati i kišu i sunce. Lijepe reči poklanjati svima. Voljeti srcem i dušom i one koji me vole i one kojima to baš i ne ide. Zaustaviti krik u sebi kada bih najradije vrištala. Zaustaviti kristalnu suzu koja nekuda iz oka krene i kad zna zbog čega polazi i kada ne zna."
Trudim se navići na ovaj svijet, život prihvatiti sa osmijehom. Odganati tamni oblak i sjene koje me uvijek prate. Pokušati da osjetim istinsku sreću makar na tren. Ponekad sam umorna od stalnog čekanja...čekanja boljih dana, ljepših prilka, sretnijih vremena. Umorna od življenja u budućnosti, življenja za nešto što možda nikada neće ni doći. Želim živote da te prihvatim ovakvog kakav jesi. Da znam zašto živim i gdje idem. Da se ne osjećam bespomoćnom i bez svrhe, bez nade. Da imam razloga živjeti a ne preživljavati...
Ja naprosto danas nemam volje da promijenim ništa; ni zavičaj, ni svoje loše navike za koje sam se još juče zaklinjala kako ću koliko danas....Nemam volje ni snage da promijenim ili popravim svijet jer je to nemoguće, ne mogu da pomjerim granice svoje izdržljivosti, strpljenje mi je već odavno nepoznat osećaj, dijete ne držim, ne čitam poznate pisce i ne učim francuski....Sve sibirske šume koje sam sanjala kako obilazim i pišem pjesme ispod neke jasike, ostaće nepohođene i trava izmedju drveća mojom nogom neugažena...Neću da kupujem japanski futon iako kažu da se na njemu najljepše spava....Samo ću pticama ostati vjerna, jer jedino one, poput mene, mogu da dostignu visine koje ih, ionako ne vode nikuda...
Riječ.. po riječ... Dan po dan...
Ispisujemo redove.. okrećemo stranice..
svaki put iznova i ispisujemo poglavlja koja
često niko i ne pročita...samo se mi vraćamo
na neke dijelove koji nam nesto znače
uživamo..mozda najčešće proživljavamo ono sto bi htjeli da se ponovi...
I tako... život ide dalje... niko ne primjeti jecaje u nasoj duši..
rane koje često krvare i ožiljke koji žigaju kao nekom iglicom da ih bockamo...
Dan je kao sunčan.
Ti si kao veseo.
Prolaziš, kao ne vide te.
Svima je kao lijepo.
Svima je kao dobro.
Svima je kao ludo.
I ti si kao sretan.
Živi se kao u miru.
Ptice su kao slobodne.
Budućnost kao na dlanu.
Savjest je kao čista.
I suncu je kao jasno.
O, srce, kao pjevaj.
Svi se kao brinu o svima.
Svatko je prijatelj kao.
Svima je kao stalo do tebe,
i do svijeta.
I dan kao ode.
I ti se kao smiješiš!
I ništa te kao ne boli
Enes Kišević
"Kad si tužan, pogledaj kroz prozor, vidjet ćeš da i sa drugih prozora gledaju."
O čitatelju, mnoge pogreške koje u drugima vidiš, zapravo su tvoje vlastite, u bližnjima odražene! U drugima vidiš sve što si sam - vidiš svoje licemjerje, zlobu, i drskost. Te mane nad kojima se zgražaš, zbiljski su tvoje vlastite, ali ih u sebi ne vidiš tako jasno, inače bi sebe svom dušom zamrzio. Poput lava koji napada svoj odraz u vodi, ti samo sebi štetiš, o budalasti čovječe. Kad padneš na dno bunara svoje vlastite prirode, tada ćeš znati da je greška u tebi.
Rumi "Život u duhu"
Kakve ćeš isprike ponuditi, srce moje, zbog tolikih mana? Takva postojanost od strane Ljubljenoga, a gle, takva s moje strane nevjera!Takva veledušnost Njegova, a takva moja sitničarska opreka! Toliko milosti od Njega, toliko pogrešaka koje počinih! Takva zavist, takva naopaka mašta i tamne misli srca, a On me tegli i nosi, i slatkom me hranom nutka - o kakva darežljivost s Njegove strane! Zašto me toliko nutka? Da bi moja gorka duša slatkom postala. Čemu me toliko tegli i nosi? Da bih se priključio društvu svetih. Kajem se zbog svojih grijeha, na usnama mi je ime Božje; u tomu času on me dovlači da bi me mogao živa otkupiti!
Rumi "Život u duhu"
Žalost te za radost sprema. Bjesomučno izmete sve iz tvoje kuće, kako bi nova radost unišla i našla sebi mjesto. Žalost stresa žuto lišće s grane tvojega srca, da bi umjesto žutoga izlistalo svježe, zeleno lišće. Ona čupa truo korijen, kako bi novo korijenje, u zemlji skriveno, imalo mjesta za rast. Ma što žalost iz tvojega srca izagnala, nešto daleko bolje doći će na to mjesto.
Ko traga za slavom taj žrtvuje noći, prema uloženom trudu i nagrada će doći... Ostvari nešto i onda mirno spi... Ako tražiš bisere, duboko zaroni!... Ko misli da će slavu steći a da ne uloži trud, taj život svoj živi uzalud... Ja oživjeh noći i pretvorih ih u dan, da bi stekao zadovoljstvo Tvoje- ostvario svoj san... Pomozi mi Gospodaru, dovu mi usliši, da u sticanju znanja ostvarim cilj najviši...
Stablo koje ne možeš obujmiti
rukama nikne iz sitnog sjemena.
Hram, viši od devet katova,
izraste iz grumena ilovače.
Putovanje, dugo tisuću milja,
započne samo jednim korakom.
Gospodaru moj! Ne dopusti da me zavara uspjeh, niti poraz baci u očaj. Podsjećaj me stalno da je neuspjeh iskušenje koje prethodi uspjehu.
Gospodaru moj, nauči me da je tolerancija najveći stupanj moći, a želja za osvetom prvi znak slabosti.
Gospodaru moj, ako mi uzmeš imetak, ostavi mi nadu. Ako mi podariš uspjeh, podaj mi snagu volje da savladam poraz. Ako mi uzmeš blagodat zdravlja, podari mi blagodat vjere.
Gospodaru moj, kada se ogriješim o ljude podari mi snagu izvinjenja. A kad se ljudi ogriješe o mene podari mi snagu oprosta.
Gospodaru moj, kada ja zaboravim Tebe, nemoj Ti mene!
I ne misli nikad da ne može bolje,
da ne može ljepše, da ne može više,
jer ti si još uvijek na početku knjige,
koju ovaj život otvara i piše.
Sreća je možda odmah tu, kraj tebe,
ni zauvijek prošla, ni tako daleka …
Dušo draga, halalolsun,
evlijama- selam olsun.
Nefsu tvome sad Bajram je.
Teško onom ko ostaje...
Zar dunjaluk tolko traje:
Bio-prošo...b'jel behar je?!
Gorka mi je svaka zora...
Gdje da nađem razgovora?
Kad poteknu svi ezani,
i zapljušte šadrvani...?
Baš ko da me zovne neko
iz sobice a daleko...
Prođoh Bosnom kroz gradove
al' ne nađoh srcu mira
jedna stara uspomena
osjećaje moje dira
U mladosti svojoj ranoj
ljubio sam djevu mladu
to je nekad davno bilo
u starome Višegradu
Šetali smo pokraj Drine
pjevali smo pjesme naše
sevdisasmo na sred mosta
Sokolović Mehmed paše
Godine su mnoge prosle
splavovi se Drinom kreću
kroz Višegrad sam se šetam
znam da dragu vidjet neću
Many years have passed since those summer days,
Among the fields of barley.
See the children run as the sun goes down,
Among the fields of gold.
You'll remember me when the west wind moves,
Upon the fields of barley.
You can tell the sun in his jealous sky,
When we walked in fields of gold...
Kako li me progoni njezin lik! I kad sam budan i kad sanjam snove, sva mi je dusa njome ispunjena! Ovdje na celu, gdje se skuplja sva snaga unutarnjeg vida, vidim njezine crne oci, cim zaklopim svoje! Ovdje! Ne umijem se bolje izraziti. Zatvorim li svoje oci, jave se njezine. One su kao more stale pred mene, usle u mene, kao ponor. Zaposjele su osjecajni prostor mojega cela...
"Sve je u tebi skriveno,
Težak si onoliko koliko te zemlja vuče,
Lahak poput zamaha tvojih krila...
Živ si onoliko koliko ti srce udara,
Mlad onoliko koliko daleko ti oči vide.
Dobar si kao oni koje voliš,
Loš kao oni koje mrziš.
Koje god da su ti boje oči, obrve,
Tvoja boja je ona koju vidi onaj preko puta tebe...
Ono što si proživio ne smatraj ćarom,
Koliko si živio, toliko si blizu kraju...
Koliko god da živiš,
Život ti je onoliki koliko voliš.
Sretan si onoliko koliko se možeš smijati.
Ne tuguj, znaj da ćeš se smijati onoliko koliko plačeš.
Nipošto ne smatraj da je sve gotovo, bit ćeš voljen koliko voliš.
U izlasku je sunca vrijednost koju ti je dala priroda.
Čovjek si onoliko koliko vrijednosti daješ onome preko puta tebe.
Ako ćeš jednoga dana izreći laž,
Pusti neka ti onaj preko puta vjeruje onoliko koliko ima povjerenja u tebe.
U mjesečini je čežnja koju osjećaš prema Voljenom
Koliku čežnju osjećaš, toliko si blizu Voljenom.
Ne zaboravi, mokar si onoliko koliko pada kiša,
Topao onoliko koliko te sunce grije.
Sam si onoliko koliko se osjećaš samim,
I snažan onoliko koliko se osjećaš snažnim.
Lijep si onoliko koliko se osjećaš lijepim.
Eto, to je život!
Eto, to je življenje.
Živjet ćeš onoliko koliko se ovoga budeš sjećao.
Kada ovo zaboraviš, mrznut ćeš se sa svakim uzdahom,
I bit ćeš zaboravljen onoliko brzo koliko zaboraviš onoga preko puta tebe.
Cvijet je lijep onoliko koliko se zaljeva,
Ptice su drage onoliko koliko mogu cvrkutati,
Beba je beba onoliko koliko plače,
I znaš, koliko si naučio i to nauči,
Bit ćeš voljen onoliko koliko voliš..."
Umri prije smrti, govore mi ljudi
dok jos nije prekasno za to
kad tijelo zadrhti, zamagle se puti
pa sve postane opasno
Kako da zaboravim
Te tvoje oči,
i kako da mislim?
Kada živim u samoći
I samo pogled sa tvoje slike skrenem,
Kada plačem, i kad tugu krijem
Kada molim, i kad mi srce bije.
Kada se skrivam u mračne kute sobe,
I kada molim da prestanu ove tegobe,
A ti kada vidiš, neka ti sve jasno bude
Vidiš li da ljubav ipak mjenja ljude
i poslije svega uvijek ostaje nada . . .
Da te volim duša zna draga moja BiH,
ispod behar gradova huče Bosna i Neretva.
Una Drinu doziva preko vječnih planina,
tu su nasa ognjišta, sto put krvlju plaćena, sto put krvlju plaćena.
Da te volim duša zna draga moja BiH...
Sama sebi štetu sam nanosila,
grijehe griješnim rukama sam grlila
i sad grlim, al ne hrlim za njima,
jer bezgriješnog kod insana neima...
Mi smo samo praška mala
Što j' na ovu Zemlju pala
Pa zar misliš, bolji si
Nego kamen pokorni
Pred dragom se ponizi
Svoga brata ne cvili
Uvijek misli, manji si
Nego drugi robovi...
Kad zaploviš mlad mjeseče
Nad pustinjom zemaljskom
Namiriši altun zrake
Mošus krvi insanskom
Mjesečinom sv'jetli pute
Mog usnulog svijeta
Nek' progleda i trgne se
Probudi iz gafleta!
Oprez od: zlobnika koga počastiš, od časnog kad ga zanemariš, od pametnog kad ga poniziš, od glupaka kad se sa njim šališ, od džahila kad se sa njim družiš i od pokvarenjaka kada sa njim raspravljaš.
"Život je prilika - iskusi je
Život je ljepota - divi joj se
Život je san - učini ga stvarnim
Život je izazov - suoči se s njim
Život je zadatak - izvršavaj ga
Život je igra - igraj se
Život je dragocjen - njeguj ga
Život je bogatstvo - čuvaj ga
Život je ljubav - uživaj je
Život je tajna - pronikni je
Život je obećanje - ispuni ga
Život je tuga - nadiđi je
Život je himna - pjevaj je
Život je borba - prihvati je
Život je tragedija - uhvati se s njom u koštac
Život je avantura - usudi se
Život je sreća - zasluži je
Život je život - brani ga"
„Tako i čovjek, u dušu kad ga rani, prigorit ne može nego drugima pa time i sebi ranu na ranu zadaje i zato svi, čak i u razgovoru svagdanjem, misli da ga drugi hoće nasamarit i na tanak led navuć. Poput zvijeri svi na jedno oko spavaju, svatko svakom zlo snuje i o glavi radi. (...) Takvi su ljudi. Za života jedan drugomu oči bi iskopali, a nad grobom nariču i sve najbolje, sve mislim mrtvac će iz groba poput Lazara na noge ustati pa još jednom ponovo leći, samo ljudsku riječ o sebi da čuje.“
Godine burne odnješe mladost
ko vjetrovi list sa gore
u očima gasnu radost
divno lice skriše bore
Leđa se svila drhtave ruke
u stare Hanke sirote puke
protkani s tugom prolaze dani
sjećaju srce na sevdah davni
Sjećanja draga tiho se gase
a pusta mladost ne vraća se
Jedne noći šetao sam gradom
sokacima iz mladosti moje
pred kapijom Alaj bega starog
dvoje mladih zagrljeni stoje
Gdje je sada lijepa Halima
što je sreću moju odnijela
i dok lutam tamnim noćima
tebe drugi ljubi, Halima
Nekada sam i ja sretan bio
volio sam samo jednu ženu
pred kapijom Alaj bega starog
mrsio sam bujnu kosu njenu
Otišla je s drugim jedne noći
zgasnula su svjetla moga grada
znam da nikad više nece doći
al' se srce potajno jos nada
Ne poklanjaj sebe drugima
još te uvijek volim, Halima
Svuda se sunce rađa
lijepa svaka je zemlja
kao što je Bosna moja
na svijetu ljepše nema
Bez moje sam privole na svijet došao, I na njemu život u čudu gledao; Protiv volje idem: dakle šta je svrha Dolaska, odlaska - ja bih rado znao? Niko nije zavirio, otkad ovaj svijet posta, Za sudbine zastor, mada kušalo je ljudi dosta. Sedamdeset i dva ljeta ja danju i noću razmišljah. Ali ništa ne doznadoh, neriješena tajna osta! 
Ovaj svijet će brzo proći
valja vječnoj kući doći
sutra sunce će izaći
naške ovdje neće naći.
"Kad jednom na Zemlji ne bude nas - svijet će biti svijet,
kad nam se izgubi trag i glas - svijet će biti svijet;
i prije nego smo bili mi - svijet je bio svijet,
i nama kad kucne zadnji čas - svijet će biti svijet."
(Rubaije)
"Bilo dvjesta, bilo trista, bilo tisuć ljeta
Da poživiš najposlije otićeš sa svijeta.
Bio vladar il siromah, što od prošnje živi,-
Jednaka će vrijednost biti njihovih skeleta."
(Rubaije)
"Smatrao sam dužnošću i srećom da sebe i druge čuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Griješne misli su kao vjetar, ko će ih zaustaviti. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju? Čovjek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio... Sad o tome mislim drukčije... Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više..."
