Svijet mi je odjednom postao tajna

"Povlačim se u svoju samoću
tamo gde su ljudi moga kova
tamo gde se teško živi noću
od tišine i opasnih snova

Digao sam ruke od skandala
od prošlosti i pogrešnih želja
od ljubavi
i sad je kasno
Više se nećemo sresti
osim u nekom teškom snu.."

"Voljela je sjaj u travi
Lorku i Bodlera
živjela u svijetu pjesme
ranjiva i nježna

Maštala je ovdje mirno
sasvim izvan svijeta
sva je bila moja,
a ipak daleka

Ne traži me
nemoj nikad zvati
zaboravi
što je nekad bilo nećeš naći



Sad si u životu
i morala bi znati
nema više nikog
da ti vrati sjaj u travi

Voljela je sjaj u travi
a sada je žena
spustio se ovaj život
na ramena njena

Sad si u životu
i morala bi znati
prestani da sanjaš
i da tražiš sjaj u travi."

"Ako nisam put do tvoje sreće, onda tvojoj sreći neću stajati na put."

"I opet život pruža puno razloga da ustaneš, i ideš dalje, ostavivši iza sebe sve ono što te je podsticalo na padove... I opet srce shrvano, oko suzom natopljeno, u moru uspomena sjećanje se ponovo guši..."

„Ja se čudim čovjeku koji traga za nečim što je izgubio, a sebe je izgubio, a za sobom ne traga.“

"Učim se biti strpljiva. Sa istim osmijehom podnositi i tugu i sreću. Sa istom radošću dočekivati i kišu i sunce. Lijepe reči poklanjati svima. Voljeti srcem i dušom i one koji me vole i one kojima to baš i ne ide. Zaustaviti krik u sebi kada bih najradije vrištala. Zaustaviti kristalnu suzu koja nekuda iz oka krene i kad zna zbog čega polazi i kada ne zna."
Trudim se navići na ovaj svijet, život prihvatiti sa osmijehom. Odganati tamni oblak i sjene koje me uvijek prate. Pokušati da osjetim istinsku sreću makar na tren. Ponekad sam umorna od stalnog čekanja...čekanja boljih dana, ljepših prilka, sretnijih vremena. Umorna od življenja u budućnosti, življenja za nešto što možda nikada neće ni doći. Želim živote da te prihvatim ovakvog kakav jesi. Da znam zašto živim i gdje idem. Da se ne osjećam bespomoćnom i bez svrhe, bez nade. Da imam razloga živjeti a ne preživljavati...

Ponekad sam tako umorna od svega...od danas, od sutra...od tuge, od ljubavi... od malih želja, od velikih snova...od sjećanja, od nadanja...a najviše od čekanja...ali ipak čekam...i čekat ću...i pored toga što je neko rekao da onaj koji čeka samo gubi vrijeme...

"Ma, pobjegla bih ja od svega, al' kako kad je sve u meni?"

Ja naprosto danas nemam volje da promijenim ništa; ni zavičaj, ni svoje loše navike za koje sam se još juče zaklinjala kako ću koliko danas....Nemam volje ni snage da promijenim ili popravim svijet jer je to nemoguće, ne mogu da pomjerim granice svoje izdržljivosti, strpljenje mi je već odavno nepoznat osećaj, dijete ne držim, ne čitam poznate pisce i ne učim francuski....Sve sibirske šume koje sam sanjala kako obilazim i pišem pjesme ispod neke jasike, ostaće nepohođene i trava izmedju drveća mojom nogom neugažena...Neću da kupujem japanski futon iako kažu da se na njemu najljepše spava....Samo ću pticama ostati vjerna, jer jedino one, poput mene, mogu da dostignu visine koje ih, ionako ne vode nikuda...

Riječ.. po riječ... Dan po dan...
Ispisujemo redove.. okrećemo stranice..
svaki put iznova i ispisujemo poglavlja koja
često niko i ne pročita...samo se mi vraćamo
na neke dijelove koji nam nesto znače
uživamo..mozda najčešće proživljavamo ono sto bi htjeli da se ponovi...
I tako... život ide dalje... niko ne primjeti jecaje u nasoj duši..
rane koje često krvare i ožiljke koji žigaju kao nekom iglicom da ih bockamo...

Dan je kao sunčan.
Ti si kao veseo.
Prolaziš, kao ne vide te.

Svima je kao lijepo.
Svima je kao dobro.
Svima je kao ludo.

I ti si kao sretan.

Živi se kao u miru.
Ptice su kao slobodne.
Budućnost kao na dlanu.



Savjest je kao čista.
I suncu je kao jasno.
O, srce, kao pjevaj.

Svi se kao brinu o svima.
Svatko je prijatelj kao.
Svima je kao stalo do tebe,
i do svijeta.
I dan kao ode.
I ti se kao smiješiš!

I ništa te kao ne boli

Enes Kišević

"Kad si tužan, pogledaj kroz prozor, vidjet ćeš da i sa drugih prozora gledaju."