This is the story of a girl who cried a river and drowned the whole world. And while she looks so sad in photographs I absolutely love her when she smiles.
Svi živimo za nešto što će doći. Prije su to bili drugačiji prioriteti. Sada je uglavnom ovako. Kada smo djeca da nam je da odrastemo. Kada odrastemo da nam je da završimo srednju školu. Kada završimo srednju školu, da nam je da upišemo neki fakultet. Kada diplomiramo, eh da nam je naći posao. Kada i to nađemo, da nam je da se skrasimo i osnujemo porodicu. Da nam je da dobijemo djecu. Da nam je da dobro othranimo djecu. Kada se djeca poudaju i požene, da nam je da dobijemo unuke. Kada dobijemo unuke, iščekujemo praunuke. I u međuvremeno prođe život.
Ako želite znati vrijednost jedne milisekunde, upitajte osobu koja je dobila srebro na utrkama.
Remember You Are Unique, Just like Everyone Else...
"Počeo sam shvaćati da nema te sile koja bi mogla izmijeniti sliku moje ličnosti, koja je pohranjena negdje gdje se s najvišeg mjesta odlučuje o ljudskim sudbinama; shvatio sam da je ta slika (ma koliko ne bila slična meni) mnogo stvarnija od mene samog; da nije ona moja, nego da sam ja njena sjena; da nije ona kriva što mi nije slična, nego da sam ja kriv što nisam sličan njoj; da je ta nesličnost moj križ koji ne mogu stresti ni na koga, koji moram sâm nositi. Ipak nisam htio kapitulirati. Htio sam nositi svoju nesličnost: biti i dalje ono za što je odlučeno da nisam."
